Minorka

Minorka je pasmina kokoši koja potječe s otoka Menorke uz istočnu obalu Španjolske. Pripada mediteranskoj skupini lakih, aktivnih nesilica i jedna je od najkrupnijih pasmina u toj skupini. Ptice nose rep visoko i stoje uspravno, što im daje budan, samouvjeren izgled.

Pasmina je najprepoznatljivija po dvije osobine: vrlo velikom jednostrukom grebenu i veličini jaja. Kokoši nesu krupna jaja s kredno bijelom ljuskom, a pasmina se dugo cijenila kao jedna od onih koje nose najveća bijela jaja među mediteranskim kokošima. Najčešća varijanta je crna minorka, sa zeleno-crnim perjem, iako postoje i bijela te druge varijante boje.

Minorke su energične kokoši koje rado tragaju za hranom i vole prostor za kretanje. Nisu teška mesna pasmina i rijetko postaju kvočke, pa je njihova glavna uloga na farmi ili u dvorišnom jatu proizvodnja jaja uz aktivnu i otpornu narav.

Kome odgovara

Minorka odgovara uzgajivačima koji ptice mogu pustiti da slobodno tragaju za hranom i koji žele stalnu opskrbu krupnim bijelim jajima. Dobro podnosi tople krajeve, gdje joj golemi greben pomaže rasterećivati toplinu tijela. Pasmina je manje prikladna za držanje u zatvorenom prostoru i za vrlo hladna područja, gdje je greben izložen ozeblinama. Aktivna je i plaha po naravi, pa više odgovara iskusnim ili angažiranim uzgajivačima nego onima koji traže mirnu kokoš za maženje.

Minorka je dobila ime po Menorci, jednom od Balearskih otoka uz istočnu obalu Španjolske. Razvila se iz starije španjolske dvorišne peradi zapadnog Sredozemlja, iste široke loze iz koje potječu srodne pasmine, španjolka i andaluzijka. Generacijama su te ptice služile kao praktične nesilice u toplijoj otočnoj klimi.

Pasmina je u Englesku dovezena u prvoj polovici 19. stoljeća, gdje su uzgajivači peradi zapazili njezinu krupnoću i velika bijela jaja. Engleski, a potom i drugi uzgajivači, selekcijom su oblikovali krupnije tijelo i iznimno velik greben, čime su nastale izložbene i uporabne linije poznate i danas.

Minorka je u Sjevernu Ameriku stigla u drugoj polovici 19. stoljeća. Crna minorka uvrštena je u standard Američkog peradarskog saveza (American Poultry Association) 1888. godine, a bijela i žućkasta varijanta priznate su kasnije. U to je doba pasmina važila za jednu od najboljih nesilica bijelih jaja, prije nego što su se proširili visokoprinosni komercijalni hibridi.

Usponom specijaliziranih hibridnih nesilica u 20. stoljeću minorka je izgubila na komercijalnoj važnosti, pa je danas uglavnom drže hobisti, izlagači i uzgajivači koji čuvaju stare pasmine, a ne velika industrijska gospodarstva.

Minorka ima dugo, uglato tijelo koje nosi uspravno, s kosim leđima i visoko podignutim repom. Najkrupnija je od mediteranskih pasmina, no ostaje vitka i pokretljiva, a ne teška. Najuočljivija osobina je greben. Kod mužjaka je to velik, uspravan jednostruki greben, dok je kod ženki jednostruki greben također velik, ali se prigiba na jednu stranu. Standard uključuje velike, bademaste bijele ušne resice i duge podbratke.

Perje i boje

Crna minorka izvorna je i najčešća varijanta. Perje joj je jednolično crno, s izraženim zelenim sjajem na dobrom svjetlu. Bijela i žućkasta varijanta priznate su u nekoliko standarda, no viđaju se znatno rjeđe. U svim bojama perje čvrsto i glatko prianja uz tijelo, a noge i stopala su čisti, bez perja. Kombinacija sjajnog tamnog perja, jarko crvenog grebena i podbratka te izrazito bijelih ušnih resica daje pasmini kontrastan izgled zbog kojeg je omiljena na izložbama.

Minorka je energična, aktivna pasmina budnog i samouvjerenog ponašanja. Ptice su vrijedni tragači za hranom, prelaze veće udaljenosti i radije se kreću nego miruju. Zbog te pokretljivosti učinkovito pronalaze vlastitu hranu kad im se pruži prostor, no zbog iste osobine teže ih je uhvatiti i držati u rukama nego mirnije kombinirane pasmine.

Prema ljudima minorke su pretežno oprezne, a ne odane. Nisu agresivne, no obično drže razmak i ne vole kada ih se podiže, pa ih je bolje promatrati nego grliti. Redovit, miran kontakt od mladosti čini ih smirenijima.

U mješovitom jatu minorke se uglavnom dobro slažu s drugim pasminama i ne nameću se nasiljem. Pijetlovi mogu biti odlučni. Pasmina dobro leti i koristi visinu, pa ograda mora to uzeti u obzir. Kokoši rijetko postaju kvočke, što znači da nastavljaju nesti, ali rijetko same odgajaju piliće.

Minorke su otporne i nezahtjevne u toplim uvjetima, no velik greben i aktivna narav određuju kako ih je najbolje držati.

Njega perja i tijela

• Gusto, tvrdo perje ne zahtijeva redovito čišćenje ili šišanje.
• Redovito provjeravajte greben i podbradak zbog posjekotina ili znakova ozeblina.
• Pregledavajte čiste noge i stopala zbog krastavih grinja i po potrebi skraćujte pandže.
• Osigurajte suho mjesto za kupanje u prašini kako bi se ptice same mogle nositi s vanjskim nametnicima.

Kretanje

• Osigurajte svakodnevan pristup ispustu ili prostoru za slobodno kretanje; ova pasmina ne podnosi zatvoreni prostor.
• Omogućite prostor za traženje hrane, što odgovara prirodnoj aktivnosti pasmine.
• Koristite visoku ogradu ili natkriveni ispust jer minorke dobro lete i mogu preskočiti niske prepreke.

Okoliš

Minorke dobro podnose toplinu i uspijevaju u toplim krajevima, gdje im velik greben pomaže odavati tjelesnu toplinu. U hladnijim područjima greben i podbradak izloženi su ozeblinama, pa je važan kokošinjac bez propuha, dobro prozračen, te zaštita od hladnog vjetra. Osigurajte dovoljno prostora na sjedalima i prozračivanje, a stelju držite suhom.

Budući da su minorke izdašne nesilice bijelih jaja i aktivni tragači za hranom, treba im uravnotežena potpuna smjesa koja podupire i energiju i stvaranje ljuske. Kokošima u nesenju najbolje odgovara komercijalna smjesa za nesilice s otprilike 16 do 18 posto bjelančevina. Piliće treba početi hraniti starter smjesom, potom prijeći na smjesu za rast, a smjesu za nesilice uvesti tek s početkom nesenja. Ptice koje se slobodno kreću dodatno će nadopuniti obrok kukcima i zelenilom, no formulirana smjesa mora ostati osnova prehrane.

Poslastice i dodaci

Osigurajte drobljene ljušture kamenica ili vapnenački kamenčić po volji, kako bi kokoši u nesenju mogle uzeti dodatni kalcij potreban za njihova krupna jaja. Pticama koje se ne kreću slobodno ponudite netopivi kamenčić jer im pomaže u mljevenju hrane. Zdrave poslastice uključuju lisnato zelenilo, lomljeni kukuruz zimi i brašnene crve, sve u umjerenim količinama. Svježa čista voda mora biti dostupna u svakom trenutku.

Minorka je otporna, dugo poznata pasmina bez raširenih nasljednih poremećaja. Uz dobru njegu, ptice obično žive 5 do 8 godina. Najslabija točka pasmine je velik greben i podbradak, izloženi ozljedama od hladnoće. Aktivno traženje hrane održava ptice u dobroj kondiciji, ali zato je i sigurno zatvaranje jata važno radi zaštite od predatora.

Preventivna njega

• Kokošinjac držite suhim, prozračenim i bez propuha kako biste spriječili ozebline i dišne tegobe.
• Osigurajte mjesto za kupanje u prašini radi ograničavanja vanjskih nametnika.
• Redovito provjeravajte nametnike i provodite plan protiv crva prilagođen vašim uvjetima.
• Nove ptice prije uvođenja u jato držite u karanteni.
• Osigurajte čistu vodu i kalcij po volji kako bi nesilice ostale u dobroj kondiciji.

Minorke su aktivne ptice kojima najviše odgovara prostor za kretanje i kokošinjac koji ostaje suh i prozračan. Dobro podnose toplinu, pa je u toplim krajevima važna dobra prozračnost, dok u hladnijim područjima smještaj mora blokirati propuh radi zaštite grebena. Budući da pasmina snažno leti, ispusti trebaju biti visoki ili natkriveni kako bi ptice ostale unutar i zaštićene od predatora.

Kontrolni popis za pripremu

• Suh, od predatora zaštićen kokošinjac s dobrom prozračnošću iznad razine sjedala.
• Podignuta sjedala s prostorom za uspravno tijelo i visok rep.
• Jedno gnijezdo na tri do četiri kokoši, čisto i sa steljom.
• Visok ili mrežom pokriven ispust koji zadržava pasminu sklonu letenju.
• Sjena i svježa voda za držanje u toplim krajevima.
• Mjesto za kupanje u prašini unutar ispusta.

Kokoši minorke rijetko postaju kvočke, pa se većina pilića izleže u inkubatoru ili pod kvočkom druge pasmine. Jaja su krupna i bijela, što ih čini lakima za prosvjetljavanje. Vrijedi standardni postupak inkubacije kokošjih jaja: jaja se izlegu za otprilike 21 dan uz stalnu temperaturu i vlagu te redovito okretanje tijekom prve faze.

Koraci pri valjenju

1. Odaberite čista, pravilno oblikovana jaja i do 7 dana prije stavljanja u inkubator držite ih šiljkom prema dolje.
2. Prvo pokrenite inkubator prazan kako biste potvrdili stabilnu temperaturu i vlagu.
3. Stavite jaja i držite temperaturu i vlagu prema ciljanim vrijednostima za 1. do 18. dan.
4. Okrećite jaja najmanje 3 do 5 puta dnevno; prosvijetlite ih oko 7. do 10. dana radi provjere razvoja.
5. Osamnaestog dana prestanite okretati, prijeđite u fazu mirovanja i povisite vlagu za izleganje.
6. Pustite piliće da se osuše u inkubatoru prije premještanja u topli brooder.